Puni naziv je "vodno hlađena zidna cijev", ranije poznata kao "vodeno hlađena zidna cijev", poznata i kao "uzlazna cijev". Obično se postavlja okomito na unutrašnju stijenku zida peći, uglavnom se koristi za apsorpciju zračne topline koju oslobađaju plamen i visokotemperaturni dimni plin u grijaćoj površini peći kotla. To je glavni tip evaporativne grijne površine raznih modernih kotlova, a ujedno je i osnovna komponenta u krugu cirkulacije kotlovske vode. Zbog hlađenja i zaštite zida peći, otuda i naziv. Kada je vodeni zid prvobitno projektovan, svrha nije zagrevanje, već hlađenje peći od oštećenja od visoke temperature. Kasnije je, zbog svoje dobre funkcije izmjene topline, postepeno zamijenio parni bubanj kao glavni grijaći dio kotla. Grejna površina za isparavanje položena je na unutrašnju stijenku kotlovske peći i sastoji se od više paralelnih cijevi.
Funkcijavodenog zida jeda apsorbuje toplotu zračenja visokotemperaturnog plamena ili dimnog gasa u peći, stvara paru ili toplu vodu u cevi, smanjuje temperaturu zida peći i temperaturu dimnih gasova u blizini zida peći i na izlazu iz peći peći, te spriječiti ili smanjiti trosku peći i zaštititi zidove peći. U kotlovima velikog kapaciteta, temperatura plamena u peći je vrlo visoka, a intenzitet toplotnog zračenja je vrlo velik. 40 do 50 posto ili više topline u kotlu apsorbira vodeni zid. Osim nekoliko kotlova malog kapaciteta, moderni vodocijevni kotlovi koriste vodeno hlađene zidove kao najvažnije evaporativne grijne površine u kotlu.
Prema vrsti strukture, uglavnom se razlikuju tri tipa:tip svjetlosne cijevi, tip membrane i tip cijevi s trnom.







